Priča o Superhostu: kako svome domu udahnuti novi život nakon gubitka voljene osobe
Marianne je Superhost. Iznenada je ostala sama u domu koji su ona i njen pokojni suprug zajedno renovirali vlastitim rukama. Kako bi ponovno stala na noge, pokrenula je vlastiti biznis otvarajući vrata svog doma u Kaliforniji gostima iz cijeloga svijeta. Svojim nam je riječima ispričala kako je uloga domaćina dala novi smisao njenom životu i što znači biti žena poduzetnica:
Osjećala sam da je za mene dobro ponovno imati ljude u kući i udahnuti joj život.
Kad je Mike preminuo, preplavili su me osjećaji gubitka, praznine i pustoši. U svibnju 2017. godine otišao je na operaciju koja je trebala biti rutinska, no došlo je do komplikacija i nije preživio. Četiri dana ranije proslavili smo svoju 26. godišnjicu.
Kći se nakon toga preselila k meni kako bi bila sa mnom. Gotovo godinu dana kasnije ona se odselila i ja sam iznenada ostala sama u kući.
Ne sjećam se konkretne situacije ni razloga zbog kojega sam odlučila započeti s ugošćivanjem. Nešto me vodilo u tom smjeru. U rujnu 2017. otišla sam u posjet prijateljima koji žive u Oregonu i tom sam prilikom unajmila smještaj na Airbnbu. Domaćin je bio vrlo drag momak i ispričala sam mu što se dogodilo. Počela sam shvaćati da bi uloga domaćina i za mene mogla biti jedna od mogućnosti.
Nakon muževe smrti nije više bilo njegove mirovine pa su mi prihodi bili znatno manji. Samostalno se bavim podukom, pisanjem i oblikovanjem pejzaža. U toj se životnoj fazi, međutim, nisam mogla ni na što usredotočiti.
Zamislila sam da je Airbnb izvor lake zarade. No to je posao. Kao žena koja živi sama, jasno je da sam se brinula i o sigurnosti. Postavila sam brave na vrata soba u kojima borave gosti i na vrata svoje sobe, no mislim da sam vrata svoje sobe zaključala samo jednom i to kad je jedan gost dolazio u kasnim noćnim satima. Jedan mi je prijatelj, koji je također domaćin, savjetovao da sastavim opis smještaja koji će privući ljude kakve želim ugostiti i dosad je to funkcioniralo. Možda će netko reći da sam naivna, no zaista vjerujem da su ljudi uglavnom dobri.
Ugošćivanje mi je pomoglo da više ne budem potpuni samotnjak. Zbog toga sam morala redovito čistiti kuću i na lice vratiti osmijeh. Malo-pomalo moraš stati na noge. To mi je sve pomoglo.
Mike je u mojim mislima kad god netko novi dođe u kuću. To me rastuži, ali mi istodobno daje snagu.
On je volio uređivati ovu kuću. Bio je stolar. Kada smo je kupili, 1995. godine, kuća je bila uništena i trebalo ju je renovirati, a on ju je pretvorio u prekrasan dom. Na određeni način osjećam njegov duh i njegovu energiju kad se ljudi koji dođu u kuću oduševe s onime što je uspio napraviti od drva.
Tada budem vrlo ponosna. Osjećam to kao naše. Divno je što to mogu podijeliti s drugima.
Na početku bih prvo rekla gostima da sam nedavno ostala bez muža. S vremenom to više nije bilo prvo što bih im rekla.
Osjećam se vrlo zahvalno na gostima koje sam dosad imala. Budući da živim u Santa Monici, željeli su ići na plažu, na šetnicu uz more i posjetiti Venice. Zato ih nisam puno viđala. I dalje mi je trebalo dosta prostora i tišine pa mi je to savršeno odgovaralo.
Povremeno bismo razgovarali uz šalicu kave ili sjedili na trijemu s čašom vina dok je puhao oceanski povjetarac. S nekima mi je bilo uistinu ugodno razgovarati. Ti su mi trenuci bili podsjetnik da život ide dalje, koliko god to zvučalo kao isprazna fraza.
Jednom mi je prilikom gošća bila jedna mlada žena. Nisam joj spomenula da je Mike preminuo, no možda je po kući vidjela njegove fotografije. Rekla mi je da joj je prije nekoliko mjeseci nesretnim slučajem preminuo mladić. Tako sam imala mogućnost pružiti joj osim smještaja i priliku da progovori o gubitku voljene osobe s nekim tko je razumije. I ja sam pritom dobila priliku s njome razgovarati o Mikeu. Imale smo nešto zajedničko i to je bila čudesna podudarnost. Nakon toga smo razmijenile još nekoliko poruka. Možda se vrati, a možda i ne, ali smo barem nakratko imale priliku jedna drugoj nešto pružiti u životu.
Kao domaćini, ljudima pružamo prostor da u njemu borave, no ponekad im time dajemo i mnogo više.
Otvarajući vrata svoga doma dobila sam priliku nešto ponuditi ljudima čak i u trenucima kad sam bila na izmaku snaga.
Sada imam vlastiti biznis. I zaista bih mogla još mnogo pričati o tome kako biti sam svoj gospodar i utjecati na to u kojem se smjeru razvija tvoj vlastiti život. Žena koja ima vlastiti biznis osjeća se zaista moćno.
Možda će ovo nekima zvučati malo previše metafizički, no osjećaj pružanja dobrodošlice strancu doista se čini svetim. Domaćini su umornim putnicima nešto poput vodiča. A kad smo povrijeđeni, patimo i osjećamo se usamljenima, ta nas komunikacija i povezanost na neki način iscjeljuju.
Fotografiju nam je ustupila Marianne